Općina Bilje nalazi se u Osječko-baranjskoj županiji, 5 km od grada Osijeka. Općinu Bilje čine naselja: Bilje, Kopačevo, Kozjak, Lug, Podunavlje, Tikveš, Vardarac, Zlatna Greda.

BILJE

Bilje (Bellye) je sjedište općine, 3 km sjeverno od Osijeka i jedno je od najstarijih naselja u Baranji čiji tragovi sežu do rimskoga doba. Osim poljoprivrede, koja je do Domovinskoga rata dominirala kao temeljna djelatnost Biljana, u posljednje se vrijeme razvio turizam vezan uz Park prirode Kopački rit i danas predstavlja ishodišnu točku kontinentalnog turizma Baranje. Zbog blizine Osijeka kojemu gravitira većina građana Bilja, te zbog svojih sačuvanih osobina mirnog baranjskog mjesta dovoljno udaljenog od buke grada, Bilje su mnogi prepoznali kao ugodno mjesto za život, te se naselje ubrzano razvija i širi. Bilje je zapravo jedno od tek nekoliko mjesta u Osječko - baranjskoj županiji i jedino u Baranji koje ima veći broj stanovnika nego prije rata. Geografski položaj Bilja vezan je za važne prometne pravce, kako danas tako i u dalekoj povijesti, te je zbog toga ovaj prostor bio razvijen od neolitika do danas. Na svom jugozapadnom dijelu Općina Bilje graniči sa sjedištem županije – gradom Osijekom, na istoku graniči s Bačkom u Republici Srbiji, a kroz Bilje prolazi i važan prometni pravac prema susjednoj Republici Mađarskoj. Današnje središte općine bilo je nastanjeno još u rimska vremena kada su mjesto nazivali Novae i Ad Novas te je vjerojatno gradu Mursi, koji se nalazio na desnoj obali Drave, bilo nova kolonija. Srednjovjekovne isprave naselje prvi puta spominju 1212. godine, a tijekom 14. stoljeća mjesto se zove Bolehe, Belehe i kasnije Belya. Tim su putovima prolazile rimske vojske jer se tu nalazio prijelaz preko rijeke Drave i dravskih močvara. Kraj grada Murse, na mjestu današnjeg osječkog Donjega Grada, postojao je most od kojeg je kroz biljsku močvaru prema sjeveru vodio Ratni put, gdje su pronađeni kameni spomenici iz 161. godine poslije Krista. Zapadno uz cestu Osijek - Bilje, na oranicama između stupova dalekovoda, vidljivi su nakon oranja ostaci rimske ceste Mursa - Aquincum. Cesta ide u smjeru sjevera i gubi se negdje prije prvih kuća u Bilju. Kod Bilja su tragovi rimske ceste na dva mjesta. Temeljem tih tragova moguće je izvršiti rekonstrukciju njenog pravca od Murse (Osijeka) preko rimskog mosta na Dravi do Bilja, gdje nastavlja prema Kopačevu i spaja se s glavnom limeskom cestom za Ad Militares (Batina). Turci su u 16. stoljeću izgradili put od osječkog Gornjeg grada prema Dardi s nasipima i mostovima. Između ta dva puta (rimskog i turskog) koji su tijekom vremena propali zbog borbi vođenih na tom području i poplava, 1776. – 1779. godine Marija Terezija je dala izgraditi novi put dug oko 4,5 kilometara koji je vodio sredinom biljske močvare prema gradu Osijeku. Među biljskom baštinom ističe se dvorac kojeg je sagradio princ Eugen Savojski od 1707. – 1712. godine. Pretpostavlja se da je autor dvorca austrijski arhitekt Johann Lucas von Hildebrandt. Ispod dvorca nalazili su se prostrani podrumi za smještaj oko 400.000 litara vina, koje se dovozilo iz ostalih vlastelinskih podruma. U samom dvorcu sagrađena je kapela u kojoj je prvo dijete kršteno 1721. godine. Kapela je imala ulogu župne kapele sve do 1775. godine kada je izgrađena župna crkva Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije. Župa u Bilju osnovana je 1758. godine. Osim katoličke crkve, koju je izgradila 1775. godine Dvorska komora, u Bilju se nalazi i kalvinska crkva izgrađena početkom 19. stoljeća. Krajem 18. stoljeća Bilje je bilo glavno mjesto i sjedište cijelog vlastelinstva Belje. Stanovništvo se uglavnom bavilo stočarstvom zbog poplavnog zemljišta i većeg broja livada. Također se pod vlastelintvom Belje nalazilo naselje kojem su pripadale pustare Podunavlje i Tikveš, a to naselje se zvalo Vardarac. Trećinu područja poplave su učinile nekorisnim, ali su zato vode obilovale ribom. Stanovnici su se osim ribarstvom bavili poljodjelstvom i stočarstvom. Krajem 19. stoljeća Bilje je imalo više od 1000 stanovnika.

KOPAČEVO

Kopačevo (Kopács) je 1591. godine bilo vakuf-posjed gdje je živjelo oko 100 mađarskih obitelji. Spominje se 1713. godine kao mađarsko selo s 18 obitelji u okviru kneževskog vlastelinstva. Kopačevu su pripadali Dravafok ili Dravatorok, gdje je početkom 20. stoljeća bila luka za parne brodove i telegrafska stanica. Prema izvorima iz biskupije Pečuh iz 1839. godine navodi se da je u Kopačevu živjelo 1203 stanovnika, a 30 godina kasnije Kopačevo bilježi najveći broj stanovnika u povijesti - 1412. Prema legendi u mjestu Kopačevu je prije naleta Turaka postojao raskošan dvorac, a nakon protjerivanja Turaka to je mjesto bilo pod vlastelinstvom Belje. Veliki dio područja ovog sela zauzima dunavska voda, te je to mjesto poznato po obilju ribe. Seljaci su se uglavnom bavili ribolovom, imali su male voćnjake, svi su bili kalvini i imali su crkvu. Prije Domovinskog rata selo je brojalo 805 stanovnika, a prema popisu iz 2001. godine broji 608 stanovnika. Nekada je cijelo Kopačevo živjelo od ribe, sa 200 ribara. Kao sjećanje na te dane početkom rujna Kopačani organiziraju Ribarske dane, kada se svim posjetiteljima (kojih nekada zna biti i do 2000) serviraju riblji specijaliteti te jela od divljači zaliveno dobrim baranjskim vinima. Na području Općine Bilje nalazi se i svjetski poznati prirodni močvarni rezervat Kopački rit, koji je evidentiran kao ornitološko i ramsarsko značajno područje upisan u listu međunarodno značajnih močvara. Danas se Kopačani najviše bave povrtlarstvom o čemu svjedoče brojni plastenici vidljivi izdaleka. Ipak nadaleko je poznata kopačevska mljevena paprika, neizostavan dodatak za fiš paprikaš i ostala jela ovoga baranjskog podneblja. Turizam polako uzima maha, a stanovništvo uklapa staru arhitekturu u nove sadržaje etno turizma. U središtu sela prije rata je postojao zoološki muzej Kopačkog rita kojega je utemeljio prirodoslovac i preparator Josip Majić. U muzeju je bile izložena većina ptica koje žive u Kopačkom ritu te ostale životinjske vrste. Na žalost tijekom rata i okupacije većina izložaka je opljačkana ili uništena. Danas je u prostoru muzeja etno-soba, zbirka ribarskog alata i starih alata seljačkog domaćinstva Kopačevo se može podičiti najstarijim dobrovoljnim vatrogasnim društvom u Hrvatskoj.

KOZJAK

Kozjak (Keskenyerdő) je naselje u općini Bilje, smješteno u jugoistočnim djelu Baranje, udaljeno 12 kilometara od središta općine Bilje. Do 1991. godine zaselak je Luga ili pustara, kako su se nazivala izdvojena naselja okružena gospodarskim objektima. Stanovništvo je živjelo u ‘’stanovima’’ odnosno dugačkim prizemnicama sa po nekoliko obitelji. Gospodarska osnova Kozjaka nekada je bila poljoprivreda i stočarstvo. Naselje se u popisima stanovništva prvi put spominje 1900. godine sa 438 stanovnika. Stanovnici su se uglavnom bavili poljoprivrednom eksploatacijom Kopačkog rita i okolice. Po popisu iz 1953. godine broj stanovnika se povećao na 597, po popisu iz 1991. godine (neposredno prije Domovinskog rata) pao je na 140 stanovnika. Danas broji 60-ak domaćinstava sa 93 stanovnika prema posljednjem popisu. Nekada je Kozjak imao tvornicu paprike, gostionu, dom kulture, kino, a danas je to samo pusti ostatak nekadašnjeg blagostanja. Kozjak danas nema ni trgovinu ni poštu, ali je zahvaljujući Općini Bilje provedena vodoopskrbna mreža sa pitkom vodom, a u tijeku je izgradnja prilaznih mostova. Većina od 40-ak objekata je napuštena ili u vrlo lošem stanju. Zbog svog prirodnog okružja u Kozjaku postoje realne pretpostavke za razvoj ruralnog turizma i proizvodnje ekološke hrane.

LUG

Lug (Laskó) je nekoć bio pravi gradić na obali Dunava, no danas dosta odstupa od te lokacije. Prozvan je po starim Slavenima ili Latinima “Vlashovo” te je bio značajno mjesto, gdje su nekoć Rimljani držali svoje utvrđenje (castrum) zvano “Donatiana”. Lug je naselje smješteno 7 km sjeverno od Bilja. U naselju se nalazi osnovna škola, ambulanta opće medicine, DZ Beli Manastir, poštanski ured HP-PS Osijek, reformirana kršćanska crkva, župni ured Lug, katolička kapelica svete Margarite. U naselju je i vrijedno arheološko nalazište iz rimskog razdoblja, a stanovništvo Luga čine većinom Mađari. Na mjestu današnje crkve nekada je stajala rimska tvrđava na čijim je temeljima izgrađena crkva 1475. godine. Na sjevernoj strani crkve u Lugu uzidan je i jedan rimski spomenik (votivni kamen rimskog legionara Marcusa Floviusa Felixa). Naselje Lug je kao poljoprivredni gradić spadao u najstarija, najvažnija i najveća naselja Baranje. Do 17. stoljeća uz Lug je tekao Dunav te je bilo razvijeno ribarstvo i trgovina Dunavom. Godine 1591. naziva se Laskava grada i ima 211 poreznih obveznika, Mađara. Do kraja vladavine Turaka, odnosno poslije oslobođenja, tu se već naselilo i nešto Slavena. Godine 1696. bilo je 30 mađarskih i 14 slavenskih poreznih obveznika. Spominje se 1713. godine kao mađarsko selo sa 20 obitelji u okviru kneževskog vlastelinstva. Danas u Lugu živi 852 stanovnika u 358 domaćinstava. Crkva je do dolaska Turaka bila katolička, a 1543. godine srušen je samostan i oštećen toranj crkve. Nakon protjerivanja Turaka u 17. stoljeću crkva je potpala pod vlast reformatske uprave, te je kip Bogorodice prenesen u Aljmaš. Završetak trogodišnje obnove reformirane kršćanske crkve svečano je obilježen 2010. godine i oko nje je otvoren povijesni park s prikazom svih značajnijih mještana i ličnosti iz mađarske povijesti. Prostor oko crkve i središte Luga bila su mjesta na kojem se održavaju nastupi KUD-ova i gdje su mještani predstavili svoje etno proizvode. Godine 1881. godine Lug je imao čak 1412 stanovnika, a pripadao mu je i majur Kozjak sa 41 stanovnikom. Kozjak se naglo razvijao početkom 20. stoljeća, kada je imao više od 400 stanovnika. Nakon protjerivanja Turaka iz Baranje Lug se nalazi pod vlastelinstvom Belje. Kao i ostala mjesta u općini Bilje, selo Lug zahvaljujući svojoj sačuvanoj arhitekturi ima dobre predispozicije za razvoj seoskog turizma, posebno jer se nalazi na značajnoj prometnici između Bilja, Kopačkog rita i Kneževih Vinograda, odnosno vinskih cesta. Tijekom 2009. godine obilježen je završetak obnove interijera zgrade reformirane kršćanske crkve u Lugu, izgrađene 1475. godine. Polovinom 16. stoljeća Mihajlo Starin, poznati baranjski reformator, gotovo sve katolike preveo je na kalvinizam, a postoje spisi u kojima se tvrdi da je više od sedam godina držao propovijedi pod turskom vlašću. Povijesni park, uređen pokraj mjesne crkve, obiluje podacima o prošlosti sela, a najveći dio posvećen je osobama iz vjerskog života, mještanima koji su značajni u reformatorskom pokretu izvan granica sadašnje Hrvatske. Prostor ispred crkve krasi spomenik mještanima poginulima u 2. svjetskom ratu sa natpisom “Ősök jussán”- Tragom nasljedstva naših Predaka.

PODUNAVLJE

Podunavlje (Dunaipuszta) je naselje u općini Bilje, smješteno nedaleko od Kopačeva i od Prijamnog centra Parka prirode Kopački rit. Od 1880. do 1890. godine i od 1931. do 1991. godine zaselak je naselja Vardarac, a 1921. godine, naselja Bilje. Na popisima stanovništva iz 1900. godine ima 19 stanovnika. Godine 1910. broj stanovnika povećao se na 125, a 1948. godine na 495. Nakon tog vremena, 1953. godine bilo je 317 stanovnika, zatim 1961. godine 348, a 1971. godine broj se smanjuje na 286 stanovnika. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2001. godine Podunavlje ima samo jednog stanovnicu Mariju Rudić. Gospodarska osnova nekada je bila poljodjelstvo, stočarstvo, peradarstvo, ribogojstvo i ugostiteljstvo. Danas je ostalo samo ugostiteljstvo restorana Kormoran u vlasništvu Belja. Kormoran je jedan od najboljih etno restorana u Hrvatskoj, a nakon temeljitog preuređenja interijera i velikog dvorišta, pretvoren je u pravi biser za uživanje u prirodi. Užitak upotpunjuje ponuda ribljih i specijaliteta od divljači. Do 2002. godine u Podunavlju je egzistiralo beljsko Ribnjačarstvo, koje je danas izvan funkcije. Farma Eblin ostala je u funkciji, a nekada je bila poznata kao Eblinove štale na cesti koja veže naselje Podunavlje s naseljem Kozjak. Belje je u suradnji s Parkom prirode pokrenulo jedinstven projekt poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj naslovljen “U skladu s prirodom”. Na 350 hektara ekoloških pašnjaka počela je primjena ekstenzivnog uzgoja goveda. Matično stado od 350 krava pasmine Hereforda ogledni je primjerak za primjenu proizvodnje, odnosno predstavlja simbiozu gospodarske aktivnosti i zaštite okoliša. Uz farmu napravljena su dva drvena boksa u kojim će turisti osim goveda Hereford vidjeti i gotovo izumrlu i ugroženu pasminu krava Podolac. Osim jednog stambenog objekta koji je naseljen, ostale stambene zgrade su srušene i to većina za vrijeme okupacije 1991. - 1997. godine. U Podunavlju je nekad postojao nogometni klub “Dunav”, a kao registrirani klub nastupao je samo 1952. godine. Zbog svog položaja uz sam rub Kopačkog rita u Podunavlju je moguć razvoj ruralnog turizma i ekološke prehrambene proizvodnje. U blizini je i crpna postaja Podunavlje kao dio melioracijskog sistema Dunavskog sektora.

VARDARAC

Vardarac (Várdaróc), Današnji Vardarac je izgrađen uz nekadašnji rimski limes. Povoljan geografski položaj i prirodni resursi su i u davna vremena privlačili sve one koje je put nanio u ovom smjeru. Najstariji stanovnici o čijem postojanju imamo i opipljive dokaze su u ovaj kraj došli u ranom brončanom dobu, između 1700 i 400 godina prije Krista. Nazivaju se i narodom inkrustrirane keramike. Naselje im se nalazilo na današnjim njivama Almáska, gdje su pronađeni rimski grobovi i novčići. Početkom IV. stoljeća, vjerojatno u doba Konstantina Velikog je u blizini današnjeg Vardarca već postojalo rimsko naselje, koje je vjerojatno uništeno u napadima Kvada i Sarmata oko 374. godine. I Mađarima se svidio ovaj kraj. U doba Arpadovića je uz nekadašnji rimski limes nastala gusta mreža naselja, od kojih je jedno bilo Daróc - današnji Vardarac. Naselje se spominje u najranijim ispravama. Ime naselja se tijekom stoljeća rabilo i pisalo na različite načine. Daróc je 1212. godine još bio baranjski veleposjed, o čemu svjedoče rani zapisi u zemljišnim knjigama. Tada se naziv sela koristio u obliku Drauch, što je zabilježeno u jednoj ispravi iz 1264. godine koja potvrđuje da je kralj Bela IV. područje dao Dénesu i Istvánu. U ispravama se spominje i podatak da je Daróc 1468. godine postao vlasništvom veleposjedničke obitelji Maróti. Selo se 1481. godine naziva Darocz; te godine voljom Wladyslawa II. ulazi u posjed i vlasništvo obitelji Béllyei ili Billyei, i dijelom pripada gradu Bodola. Etimologija imena je nesigurna, neki smatraju da riječ daróc označava naziv zanimanja: tim su imenom nazivali lovce koji su se bavili guljenjem divljači, štavljenjem i obradom kože i rogovlja. Naselje je najvjerojatnije dobilo ime po obližnjem vodotoku Draucha, koji se danas naziva Daróca. Naziv Daróc je bio u upotrebi sve do Trianonskog mirovnog ugovora. U svakodnevnom jeziku taj naziv živi do današnjih dana. U 20. stoljeću je uz naziv naselja dodan prefiks Vár. Prema nekim teško prihvatljivim objašnjenjima je dodavanje prefiksa vezano uz to što je selo nekada bilo posjed utvrde Baranyavár. Prema narodnoj predaji, na jugozapadnom dijelu naselja koji se naziva i Cseredombja nekada stajala turska utvrda (mađarski – vár), te je po tome u ime sela uvedena i riječ vár. Temeljem Uredbe ministarstva unutarnjih poslova iz 1903. godine, selo se i službeno naziva Várdaróc. Današnji službeni naziv sela na hrvatskom jeziku je Vardarac. Prvi registrirani podaci o naseljenosti datiraju iz 17. stoljeća. Prema popisu stanovništva iz 1696. godine u Vardarcu je živjelo svega 19 obitelji, što je posljedica bitaka vođenih tijekom protjerivanja Turaka.Vojska koja je protjerivala Turke i zaposjedala područje je bila prilično nemilosrdna prema stanovništvu, te je zbog toga, na primjer, 17 obitelji potražilo novi dom u, vjerovali su, sigurnijoj Sepsi (danas-Kotlini). Prestankom opasnosti se stanovništvo vraćalo u selo i naseljenost je bila u postupnom porastu. Selo naseljeno većinom Mađarima je tijekom povijesti puno puta krvarilo, bilo dovedeno gotovo do ruba istrebljenja. Usprkos tome, stanovništvo je nastojalo ne napuštati svoje domove. Daróc odnosno njegovi stanovnici su živjeli od ratarstva, stočarstva, prvenstveno od uzgoja goveda i ribarstva. Od 20. stoljeća je obližnji Osijek pružao mogućnosti zaposlenja i mnogi su se sa tradicionalnih zanimanja preorijentirali na isplativije povrtlarstvo. Vardarac je najveći broj stanovnika bilježio 1948. godine; unutar upravnog područja mjesta je živjelo preko 1200 osoba. Smjer nataliteta se, međutim, okrenuo nadolje i po popisu stanovništva iz 2001. godine u Vardarcu je živjelo svega 660 osoba. Vardarčani su kao i njihovi susjedi iz Luga i Kopačeva poznati po kvalitetnoj mljevenoj paprici, koja je najbolja u fiš paprikašu u Citadeli. Taj je restoran desetljećima sinonim za dobru domaću hranu, a prije svega fiš paprikaš.

TIKVEŠ

Tikveš (Tököspuszta) je naselje ili pustara u općini Bilje na 19 kilometara od Bilja. Nalazi u središtu sjevernog dijela Parka prirode u blizini crpne postaje Tikveš na Vemeljskom Dunavcu. Od kraja 19. stoljeća u pod nazivom Tökös pustara u sastavu je naselja Vardarac, a 1914. godine ima 19. stanovnika. Kao samostalno naselje se u popisima stanovništva prvi put spominje 1948. godine sa 153 stanovnika. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u naselju je stanovalo 73 stanovnika, a danas broji samo 29 stanovnika u 12 kućanstava. Nastalo je izgradnjom niza samostojećih prizemnih građevina obodno uz prometnicu. Okruženo kvalitetnim šumskim fondom, ima izvrsne uvjete revitalizacije u obliku etno sela. Arhaičnost izgrađenih građevina, te svojevrsna izdvojenost u divljini, posjetitelje može privući svojom izoliranošću u odnosu na okolni prostor. Stanovnici su se nekada uglavnom bavili gospodarenjem bogatstvima Kopačkog rita kao što su lov, ribolov, šuma, trska, stari zanati. Većina od ukupno danas postojećih 25 građevina je napuštena. Nedaleko Tikveša nalazi se crpna postaja Tikveš locirana uz nasip Zmajevac – Kopačevo, a služi regulaciji razine voda s dunavske i sa strane Kopačkog rita. U ovo malo selo navraćali su mnogi istaknuti svjetski državnici i vladari. Prepoznavši tikveške hrastove šume kao lovno područje bogato krupnom divljači, Habsburgovci su dali sagraditi dvorac za potrebe carskog lovišta. Dvorac Habsburg (poznat i kao “Titov dvorac”) i reprezentativno lovište Tikveš i do danas su zadržali patinu prošlog vremena. U Tikvešu su se izmjenjivali mnogi vladari i dolazili mnogi značajni ljudi, medu ostalima i poznati biolog Brehm. Poslije II. svjetskog rata, jedna od predsjedničkih rezidencija Josipa Broza Tita bio je i tikveški dvorac u kojem su odsjedali mnogi svjetski političari koji su ovdje boravili u lovu.

ZLATNA GREDA

Zlatna Greda (Bokroshátpuszta) do 1991. godine zaselak je naselja Kneževi Vinogradi. Gospodarska osnova je poljodjelstvo, stočarstvo, lovstvo i turizam. Prema popisima stanovništva Zlatna Greda je 1948. godine imala 671 stanovnika, 1953. godine 443 stanovnika, 1961. godine 434, i godine 1971. 346 stanovnika. Najveći broj stanovnika Zlatne Grede naselio se u Bilje, gdje danas postoji Udruga “Zavičajni klub Zlatna Greda“. Priliko naseljavanja stanovnika u Bilje nogometni klub “Jelen“ iz Zlatne Grede integrirao se s nogometnim klubom iz Bilja 1979. godine, te nastupao pod imenom NK “Jelen“ Bilje. U Zlatnoj Gredi se nalazi jedan od ljepših lovačkih domova kojim gospodari šumarija Tikveš, te Eko centar Zlatna Greda smješten u objektu bivše uprave pustare. Prema posljednjem popisu stanovništva u Zlatnoj gredi živi 12 osoba u 6 kućanstava.

Eko centar Zlatna Greda

Zlatna Greda d.o.o. prva je eko turistička agencija u Hrvatskoj utemeljena 2006. godine. Za temeljni cilj ima zaštitu i promociju prirodnih i tradicijskih vrijednosti kroz edukaciju i posjete prema načelima eko turizma. Zlatna Greda d.o.o. je u vlasništvu Udruge za zaštitu prirode i okoliša Zeleni Osijek. Vodiči imaju dugogodišnje iskustvo u radu s ljudima i vođenju grupa. Entuzijazam i široki spektar vještina u poznavanju prirode, ljudi i običaja učinit će posjet uzbudljivim, zabavnim, edukativnim i punim novih iskustava. U ponudi agencije nalaze se programi za tvrtke, organizacije i udruge: Teambuilding i incentive; kanuing Kopački rit via Dunav, kanuing u poplavnoj šumi, Dravi i Dunavu, birdwatching i hiking fotosafari u Kopačkom ritu.